Mirjana Ilkić Kos
DVIJE KRAFNE
Pogledala sam kroz prozor, tek pokoja zraka sunca
najavljivala je
toplo jutro. Subota je, moram ustati ranije nego inače,
ispeći krafne
i otići na plac.
Dok sam mijesila tijesto, misli su me
vodile prema
njemu, mom susjedu Stanku.
Lijepom dječaku, nešto
starijem od mene,
koji je obožavao krafne moje mame.
Kada ih je majka
radila,
pojavljivao se sa širokim osmjehom na našim vratima,
uvijek s istom
rečenicom: - Hm, kako lijepo miriše.
Sestra i ja uvijek
smo se
nadmetale, ponekad i posvađale oko toga tko će staviti
tanjur sa
krafnama ispred njega.
Dvije krafne, ne jednu, ne tri,
uvijek samo
dvije. Za desetak minuta krafne bi nestale s njegovog
tanjura, obrisao
bi usne s bijelom maramicom, uzeo ruku moje majke,
poljubio je i
rekao: - Teta Julija, vi pravite najljepše krafne na
svijetu.
Divila sam se tom dječaku, zapravo skromnom, iako je
živio u imućnoj
obitelji.
Znala sam da je ponos svojoj majci Zori i ocu
Franji. Visok,
crne raščupane kose, sa širokim osmjehom na licu.
Uvijek
je na nogama
nosio crne lakirane cipele sa dvije smeđe kopče sa
strane. Postolar
Franjo, koji je živio na kraju naše ulice, svake je
godine radio isti
model cipele za Stanka.
Nikome nije bilo jasno zašto
uvijek iste.
Jedno jutro, nekako iznenada, došao se pozdraviti s
nama, selio je u
drugi grad. Više ga nisam viđala.
Bilo je prohladno jutro, žurila sam na plac po
namirnice. Stežući
jaknu oko sebe razmišljala kako sam trebala obući nešto
toplije. Na
placu je bilo već puno ljudi, uostalom kao i svakog
dana, to je
najveći plac u našem gradu.
Na kraju klimavih stepenica
koje vode do
tržnice svirali su ulični svirači, a do njih sjedile
dvije starije
osobe, s kutijicom sitniša i ispruženom rukom ispred
sebe.
Uvijek sam imala spreman sitniš i nikada nisam prošla a
da nisam u
kutijicu ubacila koju kunu.
Tog jutra zastala sam
tražeći novčanik,
kad mi odjednom pogled privuku cipele prosjaka s
ispruženom rukom.
Crne, lakirane, sa smeđom kopčom sa strane. Ruka mi je
zadrhtala,
jedva sam izvadila novčanicu.
Nisam imala snage
podignuti pogled i
vidjeti lice čovjeka u poznatim cipelama. Znala sam da
samo jedna
osoba nosi takve cipele.
Od tada, viđala sam ga svakoga dana, s rukom koja traži
milostinju.
Uvukao se u moje misli. Raspitivala sam se o njemu, ali
nisam ništa
uspjela doznati. Odlučila sam nešto učiniti, možda i
promijeni
Te subote radila sam krafne samo za njega.
Onako kako
ih je pripremala
moja majka. Malo veće, s pekmezom od šljiva i puno
šećera s mirisom
vanilije. Umotala sam dvije krafne, ne jednu, ne tri,
nego dvije, kao
prije tridesetak godina. Žurila sam prema tržnici
prisjećajući se
našeg djetinjstva, njegovog širokog osmjeha.
Ugledala
sam ga kako
sjedi na uobičajenom mjestu, s kutijom ispred sebe. Ispod
crnog
poderanog kaputa virila je plava prljava košulja, a
veliki šešir
skrivao mu je pola lica. Samo raspukle lakirane cipele
s dvije smeđe
kopče podsjećale su na prošlost jednog mladog
gospodina.
Stala sam
ispred njega, izvadila krafne iz košare i stavila ih u
ispružene ruke.
Osjetivši miris krafni, ustao je, podigao šešir sa
lica, zagledao se u
mene. Gledali smo se minutu - dvije.
voliš. Usne su mu zadrhtale, zagrizao je u meko
tijesto, a još topli
pekmez razlio se po neurednoj bradi. Stajala sam i
gledala kako jede
tu poslasticu s istim užitkom kao nekada.
Rukavom
košulje obrisao je
usne, gledao me nekim izgubljenim pogledom, uzeo moju
ruku, poljubio
je i rekao: - Teta Julija, vi pravite najbolje krafne
na svijetu.
Suze
su mi zamaglile oči, okrenula sam se i otišla kući.
Više ga nisam viđala. Uzalud sam ga tražila po okolnim
ulicama,
zagledavala se u lica prosjaka, nije ga bilo.
Poslije pola godine nađeno je njegovo tijelo, kako
pluta po obližnjoj
rijeci. Bilo je to prije sedam godina. Od tada, svake
godine na taj
dan pustim u rijeku cvijet i ostavim dvije krafne, za
gladne ptice i
za sjećanje na mog susjeda Stanka.
MIRJANA ILKIĆ KOS,
Nema komentara:
Objavi komentar