Sadrija Nurkanović
Tek tako Kada mi zima svrati na vrata ona tuđinska I
tako teška , Ja pokrivah se saburom A on biješe skoro kao i topla deka tijelu
mom Kad su me gledale oči bez imalo milosti I one (ljudske )topline ja navukoh
na sebe prkosnu haljinu , da bude kao onaj talisman što čuva od mržnje u očima
Obukoh i cipele na ove noge što navikle su slobodne , bosonoge gaziti travu
mirisnu, pa koračah s inata potkovicom, još jedan korak , još jedan uzdah
Zaštitih se haljinama prkosa , inat mi krči put kroz trnje I dok cijelo tijelo
moje odaje snagu ,hrabrost i gordost zaboravih zaštititi i ono moje ludo srce A
ono prođe sve ograde i slutnje I predade se Tek tako... /Nur Sadia-iz vremena
čežnje puste/
Nema komentara:
Objavi komentar