Brankica Bošnjak
KAD BANALNOŠĆU LOMIŠ ORHIDEJU
opasno si se nageo
na moju prazninu
u dubini
prepoznaješ svoje lice
i svitanja u rujnu
koja sam
noćima čekala
kada je padala niz kamen
trgala se da iz uma izađe
kotrljala po tvojim toplim usnama
riječ
ljubav
nisam to ja
svjesno
(za)točila bol
kao zraku sunce
(po)lomila pupoljak orhideje
i sad vene(m)
kod vrata
pulsiraju
plače(m)
za njim,
ali to se ne računa
more
mojih noći
boje se
purpurom
tvoje prisutnosti
izbjegavam sve što je vezano za
nemoć broda u boci
ili možda bol
i dobro sam
skoro
bojim se
da su nas usporedili
s meteorskom česticom
koja se
(zakonom privlačnosti
ili možda odbijanja)
susreće sa drugim česticama
i neki vrag me tjera da kažem
da ljubav
izvor banalnih nesporazuma
nemoralno
ostavlja trag u životnom krugu
koji ponekad
mijenja oblik
eksplodirajući
kao tajna
ili zvuk telefona
kad glavom idem kroz zid
puca srce
Brankica Bošnjak
Nema komentara:
Objavi komentar