Đorđe Simić
ZAVETNA PESMA
Sve nas vise bezimenih ima
sa olovkom, kao macem isukanim,
i sa lopovskim osmehom se,
nadmocno cak,
iza nadimaka i pseudonima
pesnicima nazivamo.
Dok susa na jezik nasrce
prstom po licu,
u nedostatku inspiracije,
nevidljive linije saramo
i sa trunkom stida samo
ponekad se upitamo,
da li to druge
ili sebe varamo?
Sta to bi u ovo zlo vreme?
Opet to trazimo sami sebe
i naslucene lepote nove reci
a sve su vec izrecene.
Kako li cu opet glavu dici?
Sutra se probuditi
iz ovakvog sna?
Kako se na sve navici ovo,
pristati na zlo,
i staro i novo
Neverica i na mom licu.
U pogledu misao polomljena
kao suncev trag.
Govore da to nije bas tako
a ja ocima svojim vidim
sam sebi drag nisam
i zbog toga
umesto njih se stidim.
Sve se u sebe uvuklo
stisnulo i odljudilo.
Samo ih reci i stihovi
podsecaju na mladost
njihovu neprozivljenu
i na neku drugu pricu i mastu.
Je li to ona teska tisina
koju svi cuju a cute?
DJS
Nema komentara:
Objavi komentar