Brankica Bošnjak
PITAM SE DA LI
ZNAŠ
viđala sam ulice
prepune
kao začepljene vene
ljudi
samih
nijema intima
ni korak do bola
čudila se snovima,
a onda shvatila da ne spavam
vrati mi moje podočnjake
pokušavam reći
riječi
neizrečene
tobom
iz očiju
kaplje glad
gutam knjige
jednu za drugom
čeznem
za izgubljenim trepavicama
kao baladama
pitam se da li znaš
Horowitz je pijanist
kome je otac ukrao godinu
da ne ošteti ruke
svirajući mazurku
Ani i Vronskom
nisam sigurna zašto
stavih točku
umjesto zareza
na čudesnu skalameriju života
priznajem
puca mi koža od dodira
očiju
pristaju mi tvoje usne
tako nepoznato nježne
u besanoj postelji
i
miris tvoje kože
ljubih te
pitam se da li znaš
putovali smo kroz vrijeme
pričali smo
satima
dok
nisu godine prošle
u sebi razbijena
u tebi krhotina
zabodena u njedra
progorena pogledom
slamka spasa
na meni je samo
hoću li vrištati
ili ne
daruj mi počinak
vječni
Brankica Bošnjak
Nema komentara:
Objavi komentar