Translate

14. 03. 2014.

Opening remarks by UN High Commissioner for Human Rights Navi Pillay at a press conference during her mission to Nigeria




Opening remarks by UN High Commissioner for Human Rights Navi Pillay at a press conference during her mission to Nigeria

Abuja, 14 March 2014 

Good morning, and thank you for coming. 

In the twenty years since the Office of the UN High Commissioner for Human Rights was created, this is the first time any High Commissioner has visited Nigeria. I am grateful to the Government for inviting me. 

This is a very important country, with easily the largest population in Africa, big ambitions and huge potential. On the international level, Nigeria has been playing an increasingly significant role in the Human Rights Council in Geneva and is currently a member of the Security Council. It can, and I believe should, play an even more significant role on the international stage in the years to come, and its embrace of human rights will be a major element in deciding its future course both internally and internationally. 

Since Nigeria’s transition to democracy, much has been achieved on the human rights front. At the same time, with a fourfold increase in the size of the population over the past fifty years, widespread poverty, an increasingly brutal conflict in the north east, sporadic violence in the middle belt and rising crime in other parts of the country, Nigeria is currently facing its most daunting set of challenges for decades. 

During this visit, I have been particularly struck by my interlocutors’ openness and frankness on most issues during my meetings with Government, judiciary and parliamentarians, as well as with the National Human Rights Commission and civil society organizations. 

I was received by the First Lady shortly after my arrival. Subsequently, I held in-depth discussions with the Ministers of Foreign Affairs and Justice, and the National Security Adviser. I also met with senior officials at the Ministry of Women Affairs and Social Development, Ministry of Interior and the Deputy Inspectors General of Police; and held substantive and informative discussions with the Chairs and other members of the Committees on Human Rights, Justice and Legal Matters in the National Assembly. This morning, I met with the Chief Justice, and hope to end my visit with a meeting with President Goodluck Jonathan, after he arrives back in Abuja later today. 

I have also been briefed extensively by the National Human Rights Commission, and taken on board the views of a large group of the country’s leading civil society organizations – who, in Nigeria as elsewhere, play an exceptionally important role on the human rights frontline. I was also heartened to meet a group of celebrities – famous Nollywood actors and directors, as well as footballers – who told me they were committed to lending their star power and influence to promote human rights across the land. 

Nigeria has ratified all nine of the core international human rights treaties. In order to have a real impact on the lives of ordinary people, international treaties must also be fully reflected in national legislation, and the national legislation must then be fully observed and implemented by the authorities at all levels. For this reason, the main focus of my visit has been on filling gaps and addressing systemic malfunctions. 

As the global human rights review system, known as the Universal Periodic Review – or UPR – has shown very clearly, no country in the world has a perfect human rights record, and Nigeria is no exception. 

During its second review under the UPR last October, Nigeria received 219 recommendations from other states, and immediately accepted 175 of them. It will give its response on most of the remainder later this month. Many States were concerned about torture, arbitrary detention and extrajudicial executions – in particular in relation to the military and security forces’ operations to combat Boko Haram in the North East. Since arriving here, I have learned that, for the first time, there is an Anti-Torture Bill before the National Assembly. I have also been heartened to learn that the problematic Police Force Order 237, which gives police too much latitude to resort to lethal force, is being reviewed. I will be watching the progress of these important legislative initiatives closely and urge both the House of Representatives and the Senate to ensure their swift passage, and their absolute compliance with international laws and standards. 

THE CONFLICT IN THE NORTH EAST 
The actions of Boko Haram have grown increasingly monstrous. The group has targeted some people simply because of their religion or professional occupation, and indiscriminately killed and maimed many others. They have burned down houses, churches, clinics and schools. They have murdered children in their beds. Some of its members are reported to have abducted and raped women and girls. Close to half a million people have been displaced inside Nigeria, and some 57,000 are now reported to have spilled across borders into neighbouring countries. Farmland has been abandoned, and the food security in many areas has most likely been compromised as a result of the terror that Boko Haram has sown. 

In such circumstances, the Government has of course had no option but to deploy the army and other security services. However, it is vital that government forces do not exacerbate the problem by taking actions that displace, endanger or kill civilians. Many people I have met with during this visit openly acknowledge human rights violations have been committed by the security forces, and these have served to alienate local communities, and created fertile ground for Boko Haram to cultivate new recruits. 

While the scale of such abuses is not clear, the Government is evidently aware they are counter-productive, and I was assured by the National Security Adviser that steps are being taken to rectify excesses. A good first step came in the form of the establishment of a Joint Investigation Team by the Chief of Defence Staff to review cases of those detained during counter-terrorism operations against Boko Haram. The outcome of that review, announced in December 2013, indicated that 500 individuals were recommended for trial, 167 for release, with 614 other cases deemed inconclusive. In order to inspire confidence and deter further illegal actions, it is important that transparent investigations into alleged violations by security forces are also carried out as a matter of course, and essential that credible and reliable information about what is going on in the North East becomes more readily available. 

With thousands of refugees fleeing from Nigeria, and arms and fighters reportedly flowing across international borders in the other direction, this terrible conflict is no longer solely an internal matter. I suggested to the National Security Adviser that a regional approach to combat terrorism, resolve the conflict and alleviate the hardship of all civilians that are caught up may be an option worth exploring with neighbouring countries and the broader international community, and I also raised this issue with the Minister of Foreign Affairs. I call on States within the region to enhance their collaboration with Nigeria. 

During our discussions, the National Security Adviser agreed to facilitate access to the affected areas both for humanitarian agencies and human rights monitors, including those deployed by the National Human Rights Commission. This is a significant commitment since it should not just enable humanitarian assistance to be provided to civilians in need, but may also deter further excessive acts, combat impunity and help dispel any unfounded rumours tarnishing the reputation of the forces engaged in the extremely challenging task of combating Boko Haram. 

The veil of uncertainty that is obscuring the conflict in the North East is in stark contrast to the general situation in much of the rest of the country, where a vibrant media and civil society organizations are free to report on, and criticize, many perceived shortcomings in society and government. The Freedom of Information Act has enabled the type of robust debate that is necessary for the development of a healthy democracy and the improvement of human rights. 

POVERTY AND CORRUPTION 
I welcome President Jonathan’s New Year statement in which he pledged to tackle corruption, as well as the announcement during my visit that the Government is launching an independent investigation into allegations of massive corruption within the Nigerian National Petroleum Corporation. 

From a human rights perspective, widespread corruption is extremely damaging. It undermines rule of law, and perverts the systems that are designed to protect the rights of the people and provide justice. It exacerbates economic inequalities, and fuels poverty, and accompanying frustrations and resentment. It diverts resources from much needed social services, including education and health care. Its corrosive impact is felt most acutely by those least equipped to deal with it – namely the poorest and most marginalized members of society. 

I urge everyone in Nigeria to pull together, and push each other, to tackle this scourge, which is holding back the development of the country, and undermining many people’s social and economic rights. Nigeria is a wealthy nation with immensely lucrative oil reserves. Yet 62 percent of the population is living below the poverty line. Poverty and socio-economic disparities are also among the root causes not just of the original emergence of Boko Haram, but also of the outbreaks of violence between pastoralists and farmers in the Middle Belt, and the rise in violent crime and lawlessness in the North West and other areas of the country. 

I hope the recent announcements mark the start of a serious effort to confront corruption head on, at all levels: federal, state and local. There are few greater gifts any Government can bestow on subsequent generations than a society that is largely free of the shackles of corruption. 

PROTECTION OF VULNERABLE GROUPS 
Nigeria has shown it can launch and sustain comprehensive programs designed to tackle very difficult human rights problems. One such major success in recent years, is the country’s effort to combat trafficking. A sophisticated and effective legislative and institutional framework is in place, and the main institution – the National Agency for the Prohibition of Trafficking in Persons (NAPTIP) – is mandated to investigate and prosecute cases of trafficking, enforce cooperation and coordination, provide assistance to identified victims and enforce prevention measures. The Nigerian model is considered one of the best in existence, with NAPTIP the only independent agency in the world responsible for all aspects of anti-trafficking work from prevention to protection and support to victims including access to remedies, investigation and prosecution. While trafficking remains a major problem throughout West Africa, including Nigeria, the effort to save women and children from its deadly embrace is already having an impact.
On a less positive note, women and children are bearing the brunt of a number of harmful traditional practices in Nigeria. In the case of children, these include forced early marriages, and – in at least two states – hundreds of children have been tortured, lynched, burned, mutilated, beaten, ostracized, abandoned, raped and even murdered after being accused of witchcraft. According to UNICEF the children who are at particularly high risk of accusations of witchcraft and demonic possession are those who have lost one or both parents, suffer from physical or mental disabilities, or show unusual talent.
One group at particular risk are the some 800,000 children among the 2 million people living with albinism in Nigeria. Many of them are not in school because of visual impairment, discrimination from other children, and social exclusion as a result of their skin colour.
The Child Rights Act has been adopted by 24 of Nigeria’s 36 states, and I urge the remaining 12 states to follow suit. Effective implementation will be critical to combating all forms of child abuse. The bill to create a Child Protection Agency, to support the implementation of the Child Rights Act, is the next important step and will I hope soon be adopted by the National Assembly.
Another group living in fear is Nigeria’s lesbian, gay, bisexual and transgender (LGBT) community. The new law known as the Same Sex Marriage (Prohibition Act) goes far beyond prohibiting same sex marriage – which was illegal anyway. The law violates international law in that it is discriminatory and seriously impinges on freedom of expression and freedom of assembly, and could lead to human rights defenders advocating for the rights of LGBT people receiving draconian prison sentences. There is also concern among medical specialists that it will have serious negative consequences for public health in Nigeria, by driving LGBT persons underground and deterring them from signing up for HIV educational programmes, prevention treatment and care services. Given that Nigeria currently has the second largest HIV epidemic in the world, this would be a heavy blow to the efforts to combat HIV. The law already appears to be having other dangerous side effects, even before it comes into force, with my Office receiving reports of widespread arrests of LGBT people in some states, some physical attacks, including by mobs, and other forms of harassment such as a rise in blackmail and extortion. It is for these reasons, among others, that this law has aroused such controversy on the international level.
Nigerian women are making progress in some areas, and still facing major challenges in others: for example, there are more female Government ministers today than ever before, yet the percentage of women parliamentarians is still extremely low. Violence against women, including sexual violence, remains a chronic problem, and I hope draft domestic legislation to tackle this issue and promote equality and women’s empowerment are adopted soon by the National Assembly, despite the severe under-representation of women in both the Senate and the House of Representatives. In particular I have encouraged both relevant Government Ministries and the National Assembly Human Rights Committees to finally incorporate the provisions of the Convention on the Elimination of Discrimination Against Women – which Nigeria ratified almost 30 years ago -- into domestic law.
As someone who grew up in South Africa under Apartheid, and was discriminated against both because of my colour and my gender, I am acutely aware of the terrible effects of discrimination and intolerance. If I can get one clear message across during this visit, it is a call on all Nigerians to respect diversity and encourage tolerance for other human beings, no matter who they are, what they look like, or what they do in the company of their friends and loved ones. Intolerance, self-righteousness and lack of respect for others’ human rights is what fuels extremism, creates discord and conflict, and ruins lives.
Another issue that has been broached in my discussions with a number of Ministries and other relevant interlocutors is the chronic overcrowding and poor conditions in Nigeria’s prisons, and in particular the extraordinarily high number of prisoners who are in pre-trial detention and in some cases have spent as much as ten years in prison without actually having been convicted of anything. Once again, there is wide recognition of the problem, and some encouraging signs that the Government and National Assembly are attempting to alleviate it. A six-month audit of 39 places of detention in 10 states has just got underway, which should help expose the full seriousness of the problem and stimulate additional remedial action. 

I have also expressed my concerns about the close to 1,000 people reported to be on death row, in some cases for many years. However, I welcome the Minister of Justice’s clear reaffirmation of the moratorium on the death penalty at the Federal level.

One of the most positive aspects of my visit to Nigeria is that the Government and relevant authorities at the Federal level are, with few exceptions, both well aware of the various gaps in human rights protection and prepared to do something about them. I have found this attitude encouraging, and it has already borne fruit in several areas, including, for example the swift adjustments made, in the light of recommendations received during the first UPR in 2009, to bring the National Human Rights Commission up to the top international standard. As a result the NHRC is now a fully independent body with a strong mandate to monitor and investigate, and its findings are binding on the Government.  I encourage Nigerians to make full use of this important body and, if they feel their human rights are being violated, to file complaints.

I would like to thank everyone I have met here for the warm welcome they have afforded me and my team.

ENDS

For more information and media requests, please contact:

In Abuja: Kelechi Onyemaobi (+234 705 296 5692) / kelechi.onyemaobi@undp.org

In Geneva: Ravina Shamdasani (+41 22 917 9169 / rshamdasani@ohchr.org) or Liz Throssell (+ 41 22 917 9434 / ethrossell@ohchr.org) 

Learn more about the UN High Commissioner for Human Rights, Navi Pillay: http://www.ohchr.org/EN/AboutUs/Pages/HighCommissioner.aspx

For more information about human rights in Nigeria: http://www.ohchr.org/EN/Countries/AfricaRegion/Pages/NGIndex.aspx
 
UN Human Rights, follow us on social media: 
Facebook: https://www.facebook.com/unitednationshumanrights
Twitter: http://twitter.com/UNrightswire
Google+ gplus.to/unitednationshumanrights    
YouTube: http://www.youtube.com/UNOHCHR
Storify: http://storify.com/UNrightswire
Check the Universal Human Rights Index: http://uhri.ohchr.org/en


“Papua New Guinea: window of opportunity for human rights” – UN human rights expert




“Papua New Guinea: window of opportunity for human rights” – UN human rights expert


PORT MORESBY / GENEVA (14 March 2014) – “Papua New Guinea is likely to grow and play an increased role at least at the regional level in the near future, and currently has a unique opportunity to ensure that this future society is based on a solid human rights and rule of law foundation,” stated Mr. Christof Heyns, United Nations Special Rapporteur on extrajudicial, summary or arbitrary executions, at the end of his official visit to Papua New Guinea today. During his twelve-day visit to the country, Mr. Heyns examined the level of unlawful killings in Papua New Guinea, as well as efforts to prevent them and ensure justice and redress in such cases.

“There are high levels of violence in Papua New Guinea. During my visit, I was informed about various types of killings perpetrated in Papua New Guinea, such as killings related to accusations of sorcery or witchcraft, domestic violence, and killings during tribal fighting, but also the lethal consequences of the excessive use of force by the police and sometimes private security forces”, noted the expert. Mr. Heyns also identified impunity as a major source of the continuation of violence.

“At the same time, Papua New Guinea is not only a country very rich in resources, but it has also started to put some of the important cornerstones of a significantly stronger protection of human rights, including the right to life, in place. None of these initiatives, nor any of the additional ones I propose, will on their own make much of a difference, but if they act in concert and strengthen each other there can be major gains,” believes the Special Rapporteur.

Mr. Heyns presented a series of recommendations to strengthen human rights, including the right to life, in Papua New Guinea. Among them are the creation of an efficient national human rights institution, reform of the Police Investigative Unit, creating an enabling environment for the establishment of human rights NGOs, the involvement of the country’s organized legal profession in impact litigation, education on the right to life in primary schools, and the establishment of a country office of the United Nations High Commissioner for Human Rights in the country.

The Special Rapporteur cautioned, however, that the death penalty is not the answer to the current level of violence in the country. “I am concerned about the possible resumption of executions in Papua New Guinea which may result in violations of international law. I understand that the society is looking for ways to curb the violence it is experiencing, but the death penalty in my view provides a false sense of security. More effective policing of violent crime and education are but two of the areas where the focus should lie.”

During his visit, Christof Heyns visited Port Moresby, Buka in the Autonomous Region of Bougainville, Goroka, Kundiawa, Lae, and Manus Island, where he met various officials, diplomats, representatives of the civil society and victims or their relatives. He cautioned that the underlying problems at the Regional Processing Center on Manus Island have not been resolved after the February riots. “This is a highly problematic situation where the asylum seekers receive mixed messages about the question whether they will be relocated in Papua New Guinea if they get refugee status. The situation should be resolved as soon as possible, and there must be transparency as regards the investigations.”

Mr. Heyns will present a comprehensive report on his visit to Papua New Guinea to a forthcoming session of the UN Human Rights Council in 2015, where he will make specific recommendations to strengthen the protection of the right to life in the country.

(*) Check the full end-of-mission statement by the Special Rapporteur:  http://www.ohchr.org/EN/NewsEvents/Pages/DisplayNews.aspx?NewsID=14373&LangID=E 

ENDS

The Special Rapporteur on extrajudicial, summary or arbitrary executions, Christof Heyns (South Africa), is a director of the Institute for International and Comparative Law in Africa and Professor of Human Rights Law at the University of Pretoria, where he has also directed the Centre for Human Rights, and has engaged in wide-reaching initiatives on human rights in Africa. He has advised a number of international, regional and national entities on human rights issues.  Learn more, log on to:http://www.ohchr.org/EN/Issues/Executions/Pages/SRExecutionsIndex.aspx

UN Human Rights Country Page – Papua New Guinea: http://www.ohchr.org/EN/Countries/AsiaRegion/Pages/PGIndex.aspx

For more information and media requests, please contact:
In Port Moresby: Signe Poulsen (+675 7244 6437 (mobile) / +675 3212877 / signe.poulsen@undp.org)
In Geneva: Irina Tabirta (+41 22 917 9125 / +41 79 444 6129 (mobile) / itabirta@ohchr.org) or write to eje@ohchr.org 
UN Human Rights, follow us on social media:
Facebook: https://www.facebook.com/unitednationshumanrights 
Twitter: http://twitter.com/UNrightswire 
Google+ gplus.to/unitednationshumanrights    
YouTube:
 
http://www.youtube.com/UNOHCHR 
Storify:        http://storify.com/UNrightswire

Watch Navi Pillay’s Human Rights Day message: http://youtu.be/dhX-KbVbEQ0


Doneta Deklaracija o socijalnom preduzetništvu u regionu



Doneta Deklaracija o socijalnom preduzetništvu u regionu    

Objavljeno : 14.03.2014.
 
Predstavnici više nevladinih organizacija Zapadnog Balkana i Turske potpisali su 14. marta Beogradsku deklaraciju o razvoju socijalnog preduzetništva koja treba da doprinese prepoznavanju značaja tog sektora za ekonomski i socijalni razvoj i pruži smernice za njegovo unpaređenje u regionu. Potpisivanjem na regionalnom forumu u Beogradu deklaracija je i zvanično predstavljena, dva meseca nakon donošenja deklaracije o socijlanom preduzetništvu u EU. Na Forumu socijalnih inovacija je konstatovano da se zemlje regiona suočavaju sa sličnim problemima u tom sektoru: od nerazumevanja koncepata i nerazlikovanja sektora od nevladinih organizacija, neadekvatnih propisa i zastoja u donošenju zakona, do problema u finansiranju i institucionalnoj podršci. Na skupu je iznet je i podatak da je u EU 4,5% radno aktivnog stanovništva zaposleno u socijalnoj ekonomiji koja doprinosi sa 10% evropskom bruto domaćem proizvodu, dok je u Srbiji zaposleno 1,1% ljudi.

Beogradsku deklaraciju o razvoju socijalnog preduzetništva Zapadnog Balkana i Turske su na Forumu socijalnih inovacija u Beogradu potpisali predstavnici sedam nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Albanije i Turske. Deklaraciju je do sada podržalo više od 200 organizacija civilnog društva i socijalnih preduzeća iz regiona, a od sada je dostupna za potpisivanje na sajtu o Deklaraciji (www.belgradedeclaration.net).

Predstavljajući Deklaraciju na skupu predstavnik organizacije Trag Vladimir Radojičić rekao je da je motiv za donošenje tog dokumenta bila "želja da se popravi realnost sa kojom se suočavaju građani zemalja regiona" a koja je opterećena ozbiljnim ekonomskim i socijalnim problemima, poput siromaštva, nejednakosti i nezaposlenosti.

"Mi duboko verujemo da je našem regionu potreban novi model ekonomskog i društvenog razvoja koji će biti pravičniji, inkluzivniji i održiviji a razvoj socijalne ekonomije treba da predstavlja motor izgradnje takvog društva", rekao je Radojičić.

Radojičić, koji je Deklaraciju predstavio ispred Koalicije za razvoj socijalnog preduzetništva i regionalnih partnera, istakao je među ključnim principima dokumenta potrebu da EU, zemlje Zapadnog Balkana i Turska u svojim javnim politikama "ozvaniče opredeljenje za razvoj socijalnog preduzetništva".

Kao drugi princip naveo je partnertstvo javnih institucija sa civilnim i poslovnim sektorom i sektorom socijalnog preduzetništva na razvoju socijalne ekonomije.

Prema njegovim rečima, treći princip Deklaracije je rast socijalnih preduzeća koji institucije treba da podrže pomažući socijalnim preduzećima u izgradnji kapaciteta i kroz saradnju.

U Deklaraciji je iznet stav da je neophodno da EU pruži finansijsku podršku razvoju socijalnih preduzeća, posebno u okviru pretpristupnih fondova.

Na skupu koji su organizovali Smart kolektiv i Koalicija za razvoj socijalnog preduzetništva ukazano je da je Beogradska deklaracija predstavljena samo dva meseca posle Strazburške deklaracije koja je doneta u EU u januaru. Strazburška deklaracija, koju je do sada potpisalo 720 organizacija, predstavlja strateški dokument koji nije obavezujući ali koji daje smernice i ukazuje na doprinos socijalnog preduzetništva ekonomskom i socijalnom razvoju.

Nerazumevanje koncepta

Na skupu je konstatovano da se Zapadni Balkan lako "udružio" oko teme socijalnog preduzetništva, ali da u regionu uglavnom vlada nerazumevanje tog koncepta što delom prističe i zbog samog termina "socijalni". Više učesnika debate je ocenilo da bi pogodniji bio termin "društveno preduzetništvo", jer se pogrešno misli da je taj sektor namenjen rešavanju samo problema socijalno ugroženih osoba, a ne društva uopšte.

Ocenjeno je da socijalno preduzetništvo, da bi bilo održivo, mora da se zasniva na potrebi, odnosno bez nasilne intervencije i nametanja, kao i da se u mnogim zemljama regiona ne pravi razlika u odnosu na nevladine organizacije.

U zemljama regiona u sektoru socijalnog preduzetništva nedostaje stručno znanje, zbog čega je bitan razvoj saradnje i razmene informacija, rekao je menadžer Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva u Vladi Srbije Žarko Šunderić sumirajući raspravu o ulozi socijalnog preduzetništva u ekonomskom i društvenom razvoju.

Na skupu je rečeno da se u većini zemalja regiona radi na zakonima o socijalnom preduzetništvu, ali da je u nekima taj proces u zastoju ili prekinut. Ukazano je da "treba paziti šta se želi" odnosno da oblast treba regulisati ali da treba izbeći preveliko mešanje države.

Kako se to radi u EU...

Generalna sekretarka Evropskog pokreta Maja Bobić rekla je da je u EU zaposleno 11 miliona ljudi ili 4,5% radno aktivnog stanovništva u socijalnoj ekonomiji koja doprinosi sa 10% evropskom bruto domaćem proizvodu.

Bobićeva koja predsedava Koalicijom za razvoj socijalnog preduzetništva u Srbiji, rekla je i da je svako četvrto preduzeće u EU, a u tri članice - Belgiji, Francuskoj i Finskoj, i svako treće socijalno preduzeće.

Ona je dodala da je EU prepoznala doprinos tog sektora ukupnom razvoju i istakla da su ideje socijalnog preduzetništva slične evropskim vrednostima o socijalnoj koheziji i solidarnosti.

Navela je i podatak da je u višegodišnjem budžetu EU za period 2014-2020. izvdvojeno 815 miliona evra za zapošljavanje i socijalne inovacije, od čega je 171 milion namenjen socijalnim preduzećima a ta sredstva će moći da koriste kroz programe mikrofinansiranja, mikrokreditiranja i obuke.

A kako u Srbiji i regionu

Bobićeva je navela da je u Srbiji samo 1,1% građana zaposleno u sektoru socijalnog preduzetništva. Dodala je i da u Srbiji sada postoji oko 1.300 socijalnih preduzeća, kao i da je u toku novo mapiranje tih organizacija.

Ona je rekla da su zakon o socijalnom preduzetništvu "na čekanju" zbog izbora, kao i da je nacrt zakona koji je predstavila prethodna vlada kritikovan jer je, između ostalog, predviđao veliku intervenciju države u distribuciji profita.

Prema njenim rečima, u Srbiji nedostaje finansijska i institucionalna podrška sektoru, koja se svodi na saradnju sa vladinim Timom za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva.

Izvršni direktor Centra za institucionalni razvoj Zoran Stojkovski je rekao da u Makedoniji deluje oko 100 socijalnih preduzeća, od kojih neka po modelu još iz vremena SFRJ, kao i da je u toku donošenje zakona o socijalnom preduzetništvu. Stojkovski je rekao da se u izradi zakona naišlo na vrlo dobar prijem i razumevanje u nadležnom ministarstvu, ali je izrazio bojazan da bi zakon tokom usvajanja mogao biti izmenjen.

Predstavnik Foruma građanskih inicijativa Sefe Govori rekao da je socijalno preduzetništvo sasvim nov koncept na Kosovu, da ima poneka takva organizacija, ali da donatori smatraju da ima potencijala za razvoj tog sektora.

Predstavnik Fondacije Mozaik DŽenan Šarić ocenio je da je zakonski okvir u BiH podsticajan jer daje organizacijama iz neprofitnog sektora mogućnost da formiraju društvena, odnosno socijalna preduzeća, a kao ograničavajući faktor je izdvojio nedorečenu fiskalnu politiku.

Predstavnik Fondacije za aktivno građanstvo Anto Janković da je stanje u Crnoj Gori relativno dobro ali da postoji nerazumevanje koncepta socijalnog preduzetništva. Kako je rekao, zakon kojim bi se uredila ta oblast nije na dnevnom redu crnogorske vlade za ovu godinu, ali će možda biti 2015.

Direktorka Centra za promenu i menadžment konflikta Julijana Hodža rekla je da u Albaniji postoji svest to potrebi razvoja tog sektora i da se vodi debata o tome. Navela je da je u nedavno donetoj Strategiji o zapošljavanju socijalno preduzetništvo prepoznato kao jedan od prioriteta i da vlada izdvaja sredstva, pre svega za zapoljšavanje žena u ruralnim oblastima.

Predstavnica Fondacije trećeg sketora Ajsegul Ekmeči je rekla da u Turskoj često nema razlike između nevladinih organizacija i socijalnih preduzeća koja se umesto da organizuju privrednu aktivnosti prijavljuju se za fondove.

Autor: M.P
Foto: Smart kolektiv/Maja Medić

12. 03. 2014.

Normalni nacisti



  •  
  • Normalni nacisti

     | 11/03/2014
     

    Generacija rata (Generation War) je neobičan naslov televizijske melodrame o Drugom svetskom ratu, prvobitno emitovane u tri dela na nemačkoj televiziji, a sada objavljene kao dvodelni film u Americi. Nemački naslov, Naše majke, naši očevi, evokativniji je, makar za nemačku publiku. Međutim, čak ni on nije potpuno tačan, budući da je reditelj Filip Kadelbah rođen 1970, dok su njegovi glumci još mlađi. Možda je naslov trebalo da glasi Naše bake i deke, ali možda bi to bilo previše tugaljivo za nešto što se predstavlja kao realan portret ljudi zatečenih u brutalnom ratu – portret koji je izazvao velike polemike izvan Nemačke.
    Glavni protagonisti ove drame su petoro mladih, obrazovanih Berlinaca, među kojima nema ubeđenih nacista. Oni obožavaju sving (zabranjen u Trećem rajhu). Jedan od njih, omaleni krojač sa gustom crnom kosom po imenu Viktor, pokretna je karikatura Jevrejina. Druga dvojica, Vilhelm i Fridhelm, su braća koja pristupaju Vermahtu 1941, tačno na vreme za invaziju na Sovjetski Savez. Vilhelm je poletan i muževan, sjajan vojni materijal, Friedhelm je njegova sušta suprotnost – studiozan, osetljiv i prezriv prema ratu. Vilhelmova tajna ljubav, Šarlota, ponosna je što služi na Istočnom frontu kao vojna bolničarka. Peti lik je devojka po imenu Greta, koja voli Viktora i želi da postane slavna kao Marlen Ditrih. Ona je u vezi sa oficirom Gestapoa, i nada se da će spasiti Viktora i unaprediti svoju karijeru u zabavnoj industriji Trećeg rajha.
    Pratimo ovih petoro ljudi kroz sve njihove avanture, koje se kao u pravoj sapunici prepliću koincidentno i često sasvim neuverljivo. Gledamo strahote u poljskoj bolnici, gde ljudi urlaju od bolova i gde se sa lokalnim (ruskim) bolničarkarkama postupa kao sa robovima. Gledamo kako ukrajinski ološ uz batine isteruje Jevreje iz njihovih kuća u getu dok ih Nemci nadziru. Gledamo kako nemački vojnici streljaju ili vešaju nedužne civile. Gledamo Viktora kako beži iz voza za Aušvic. Gledamo poljske izdajnike i poljske partizane, među kojima su neki jednako antisemitski i antinemački raspoloženi. Na trenutak vidimo pijane sovjetske vojnike kako siluju Šarlotu, nemački bolničarku. I na kraju, vidimo američkog oficira u Berlinu po završetku rata, kako sa cigarom u zubima dozvoljava prevejanom bivšem oficiru Gestapoa, koji je bio u vezi sa Gretom i koji je odgovoran za njenu kasniju egzekuciju, da nastavi da radi za savezničke vlasti kao da se ništa nije promenilo.
    Milioni nemačkih i austrijskih gledalaca misle da je serija divna. Zašto se onda oko nje podigla tolika prašina, naročito u Poljskoj gde su autori optuženi za „falsifikovanje istorije“? Američki kritičari poput A.O. Skota u New York Timesu takođe su kritikovali film zbog stvaranja lažne moralne jednakosti između napaćenih nemačkih vojnika i bolničarki i njihovih napaćenih poljskih ili ruskih neprijatelja. Po ovom stanovištu, Generacija rata izgleda sugeriše da je antisemitskih gadova bilo na svim stranama, u Poljskoj i Ukrajini ništa manje nego u Nemačkoj. Dakle, treba da se pomolimo za sve žrtve rata i da prošlost prepustimo zaboravu. Ali da li ovaj film samo to poručuje?
    Sve u Generaciji rata moglo je stvarno da se dogodi, čak iako je prezentacija pomalo sumnjiva. Prizori borbe snimljeni su u spilbergovskom maniru, na holivudski kalup. Ne pokazuju nam se najgore stvari koje su Nemci počinili; ne vidimo logore i mučenja. To je možda dobro. Filmski pokušaji – kao recimo, Spilbergov – prikazivanja gasnih komora nikad se ne približavaju stvarnosti i lako umeju da sliznu u kič. Retko kome može da promakne šta znači kada poljski zatvorenik govori da vozovi dolaze u logore puni a vraćaju se prazni. Moglo je više pažnje da se posveti holokaustu, koji je prerastao u središnju temu sećanja na Drugi svetski rat. Ali holokaust nije bio glavni deo nemačkog ratnog iskustva i, na kraju, ova drama nije o njemu. Komentar, koji jednim delom izgovara nepoznati narator a delom Vilhelm, izdržljivi brat koji preživljava rat, ne ostavlja nikakvu dilemu oko toga da su Nemci odgovorni za razaranje Evrope. Glavna poruka koju nekoliko puta ponavlja mlađi brat Fridhelm jeste da rat budi najgore u ljudima. Nemci su sebe videli kao heroje dok su se probijali na istok, ali završili su kao masovne ubice.
    Osim bizarnih koincidencija (koliko puta petoro prijatelja mogu slučajno da se sretnu na bojištima od Poljske pa do severoistočne Ukrajine?), Generacija rata ima i druga tipična obeležja televizijske melodrame. Svih petoro su zgodni. Sviđaju nam se i navijamo da prežive. Zatim, tu su zlikovci: oficiri Gestapoa i nemilosrdne nacističke ubice koji naređuju kolebljivim vojnicima da učestvuju u masakrima. Ovi ljudi su ružni: rošave, debele ili plavokose zveri.
    Moglo bi se tvrditi da se takvom slikom atraktivnih običnih Nemaca, koje u konflikt uvlače zli sadisti, skida odgovornost sa Nemaca. Ipak nisu imali nikakvog izbora, pa se čak i oni mogu posmatrati kao žrtve nacista. Ali slika u Generaciji rata je komplikovanija. Većina mladih Nemaca u filmu – bolničarki, vojnika, Berlinaca, uključujući i ženu koja se useljava u nekadašnji stan Viktorove izbačene porodice – zatrovana je nacističkom propagandom. Pa čak ni naši atraktivni junaci nisu potpuno nedužni. Ne samo da Greta gradi svoju karijeru dajući se oficiru Gestapoa, nego i Šarlota odaje jevrejsku bolničarku koja joj je pomogla, a Fridhelm, onaj osetljivi momak, na kraju veša partizane i strelja decu.
    Ali film se može čitati na još jedan način. Ako je to priča o atraktivnim mladim Nemcima koji pokušavaju da budu ljudi u neljudskom ratu, jasno je da će junaci zakazati. I oni postaju moralno iskvareni. Ovo ne bi bila tako snažna ideja kad bi junaci izgledali jednako grozno kao očiti nitkovi. Upravo činjenica da su naše bake i deke mogli da postanu izdajnici, oportunisti i ubice šalje važnu poruku. Ako ovaj film to pokušava da razume umesto da osudi, ne znači da on traži razumevanje za Treći rajh. Naprotiv, samo pokazuje da skoro niko nije mogao ostati pristojan u nakaznom sistemu.
    Televizijske mini serije su ponekad efikasnije od sofisticiranijih umetničkih formi, ne samo zato što dopiru do šire publike. Likove upoznajemo kako vreme prolazi. Živimo sa njima. Oni koji su se rugali američkoj mini seriji Holokaust (1979) zbog vulgarnog prikaza masovnog ubijanja, potcenili su njen uticaj, naročito na nemačke gledaoce. Žrtve su, kao i neke ubice, iznenada dobile ljudsko lice. Banalnost serije išla joj je u korist, jer protagonisti su mogli da budu naše komšije. Serija je razobličila apstrakciju o šest miliona mrtvih.
    Ali šta je sa poljskim negodovanjem kako prikaz poljskih partizana predstavlja falsifikovanje istorije? Ne može se poreći da su mnogi Poljaci, uključujući i partizane, bili antisemiti. Predstaviti sve Poljake kao junačke branioce Jevreja zaista bi bilo falsifikovanje. A ima Poljaka u Generaciji rata koji pomažu Viktoru da pobegne. Zapravo, moralne dileme sa kojima se suočavaju partizani – da li se isplati isprovocirati odmazdu nad nevinim Poljacima ubijajući Nemce? – dobro su opisane u filmu.
    Međutim, poljski kritičari imaju pravo. Čak i da su se Poljaci, Ukrajinci i drugi stranci nedostojno ponašali, nemačka sapunica o Istočnom frontu možda nije najbolji medij za isticanje toga. Ali postoji i ozbiljniji problem, pitanje ravnoteže. Učesnici ove priče koji nisu Nemci, od antisemitskih Poljaka, preko ukrajinskih nasilnika do Amerikanaca sa cigarama u zubima – najčešće su prikazani u negativnom svetlu. Film ne poručuje da su oni bili podjednako loši kao Nemci ili da su u istoj meri sudelovali u nacističkim zločinima. Ali gledaoci mogu lako da steknu takav utisak. Amerikanac koji svesno zapošljava bivšeg oficira Gestapoa (što se zaista dešavalo, jer su gestapovci važili za iskusne lovce na komuniste) nije samo jedini Amerikanac koga ćemo videti, nego pri tom mora i da vitla ogromnom cigarom. Poljski partizani izgledaju kao štrokava i odrpana družina (kakvi su i bili, jer su preživljavali u šumi), dok nemački vojnici uspevaju da izgledaju prilično gizdavo čak i među zavejanim ratnim ruševinama. Ruske vojnike vidimo samo izdaleka, dok ili pucaju na Nemce ili zlostavljaju žene.
    Stiče se utisak, koliko god zločini Hitlerove Nemačke bili užasni, da bismo se ipak radije družili sa našim lepim nemačkim junacima nego sa onim groznim strancima. Da ponovim, nema nagoveštaja da film pokušava da oslobodi Nemačku njenih istorijskih grehova. Ali, primorani smo da zavolimo neke ljude koji su ih počinili. A osim jedne ruske Jevrejke, koju izdaje nemačka bolničarka, i jednog li dvojice Poljaka, svi stranci su probisveti.
    Možda engleski naslov ipak nije potpuno pogrešan. Jer iza kulisa se vodi borba između različitih nemačkih generacija. Prva posleratna generacija je često osuđivala svoje roditelje. Moralna osuda starijih i nacionalni samoprezir bili su deo protestnih pokreta šezdesetih, koji su kulminirali užasnim nasiljem Frakcije Crvene armije. Generacija rata pokazuje da je taj generacijski sukob sada možda završen. Postšezdesetosmaši mogu da se pomire sa svojim babama i dedama ne poričući užase koje su ovi počinili, ili koji su počinjeni u njihovo ime.
    Ne treba im to zamerati. Isto tako je razumljivo da mladi Nemci ne žele da budu opterećeni krivicom za ono što su učinili njihovi dedovi. Nemačka je danas „normalna“ zemlja, uprkos dubokoj abnormalnosti svoje 20-vekovne prošlosti. Tvrdnja da rat budi najgore u svima nama može doprineti osećanju normalnosti. Ali ona nije sasvim tačna – rat u nekim ljudima budi najbolje. Tvrdnja je i neadekvatna, jer nije samo rat u Nemcima probudio najgore, već i režim, ideologija, društvo koje je bilo trulo. Za to se stranci ne mogu okriviti.

    NYRBlog, 19.02.214.
    Preveo Ivica Pavlović
    Peščanik.net, 11.03.2014

    Žene i dalje nejednake u srpskom parlamentu



    Žene i dalje nejednake u srpskom parlamentu 

    Objavljeno : 07.03.2014.

    U još aktuelnom sazivu Skupštine Srbije prvi put je realizovana kvota propisana zakonom o 30% žena, ali i dalje postoji nejednakost žena u parlamentu, pokazalo je novo istraživanje. Na tu nejednakost ukazuju činjenice - samo jedna od 15 poslaničkih grupa ima šeficu, manje je predsednica nego predsednika odbora a žene su gotovo isključene iz pitanja bezbednosti, finansija i ekonomije. Analiza lista za predstojeće parlamentarne izbore pokazala je da je poštovana zakonom propisana kvota o 30% žena na listama ali su šanse žena da uđu u parlament ipak manje jer su na listama uglavnom posle 100. mesta.


    Istraživanje "Žene u parlamentu - samo kvota ili stvarni uticaj?" je tokom jeseni 2013. godine kao deo inicijative Otvorenog parlamenta sprovela koalicija civilnog društva sredstvima USAID-a.

    Kako je rečeno 7. marta na predstavljanju istrazivanja uoči 8. marta, Dana žena, od 15 poslaničkih grupa samo jedna žena je šef poslaničke grupe, žene su manje zastupljene na položajima kao što su predsednici odbora i članovi međunarodnih delegacija, a skoro su isključene iz pitanja bezbednosti, finansija i ekonomije.

    Otežavajuća okolnost je, kako su naveli istraživači, što su diskriminacija i nekorektan tretman u formalnim i neformalnim komunikacijama i dalje povremeno prisutni. Tako je petina poslanica potvrdila da su doživele da kolege iznose komentare, šale ili ponude na njihov račun zasnovane na činjenici da su žene ukazujući istovremeno da ne postoji mehanizam žalbe na takvo ponašanje.

    U istraživanju je 5,4% poslanica navelo da su bile neposredno izložene nejednakom tretmanu u parlamentu, njih 16,2% je navelo da ne može da oceni da li je doživelo takvo iskustvo, dok su samo u tri slučaja navele da su bile diskriminisane više puta.

    Na pitanje da li su doživele da kolege iznose kometare, šale i ponude na njihov račun zasnovane na činjenici da su žene, potvrdno je odgovorilo 22% poslanica.

    Kako je rečeno, Otvoreni parlament je analizom lista koje će učestvovati na parlamentarnim izborima 16. marta zaključio da su poštovane zakonom propisane kvote o 30% žena na listama, dok su neke političke stranke tu kvotu i prešle.

    Koordinatorka inicijative Otvoreni parlament Dubravka Grčić kazala je, međutim, da su ipak umanjene šanse žena da uđu u parlament jer se njihov broj na listima povećava od 100. mesta na listi.

    Značajan pomak u zastupljenosti žena u parlamentu i njihovoj većoj ulozi u zakonodavnim i kontrolnim funkcijama parlamenta je osnivanje Ženske parlamentarne mreže kao neformalne mreže u parlamentu koju čine sve poslanice iz svih poslaničih grupa, rečeno je na predstavljanju istraživanja.

    Poslanica u Skupštini Srbije Gordana Čomić je kazala da se Srbija opredelila za obavezne kvote za žene na izbornim listama, ali da su one za nju prelazno rešenje i dobro sredstvo da se smanje predrasude.

    Ona je rekla da predrasude prema ženama u politici nisu prevaziđene jer muškarci još misle da su "bogom dani" za politiku, misle da njihove kvalitete ne treba preispitivati i da im žene uzimaju mesto za koje misle da im pripada.

    Rezulati istraživanja su pokazali da poslanice češće podnose amandmane na zakonske predloge i više učestvuju u diskusijama o zakonima nego poslanici, ali teže ulaze u poslaničke klupe jer im obično prethodi otežan uspon u stranačkim strukturama.

    Istraživanje je pokazalo da se i poslanici i poslanice slažu da je potrebno dalje povećanje udela žena u parlamentu, kao i da je princip kvota potrebno proširiti na izvršnu vlast u kojoj je trenutno samo 9,3% žena.

    Inicijativu Otvoreni parlament čine CRTA - Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost, Nacionalna koalicija za decentralizaciju, YUCOM - Komitet pravnika za ljudska prava i SeConS – Grupa za razvojnu inicijativu.

    Izvor: Beta

    Foto: Beta

    Žene obrazovanije u EU a manje zarađuju




    Žene obrazovanije u EU a manje zarađuju 

    Objavljeno : 11.03.2014.



    U EU devojčice ređe prekidaju školovanje od dečaka i više je mladih žena među diplomiranim studentima od muškaraca. Međutim, i dalje je manje žena zaposleno a kada rade u proseku zarađuju oko 16% manje od muškaraca. U EU je u prethodnoj deceniji zabeležen rast stope fertiliteta u većini članica, a najviši u Sloveniji. Stopa fertiliteta je u 2012. u EU u proseku iznosila 1,58, podaci su evropske statističke službe Eurostat. Pritom je u 10 članica sa višom stopom fertiliteta od proseka bila viša ili blizu evropskog proseka i stopa zaposlenosti žena. U Srbiji je stopa feritiliteta pala sa 1,58 u 2001. na 1,40 u 2010, ali je u 2012. zabeležen blagi rast na 1,45.

    U Evropskoj uniji manje je žena u dobi od 15 do 64 godine zaposleno u odnosu na muškarace. Stopa zaposlenosti žena u 2012. u 28. članica je bila 58,5%, a zaposlenosti muškaraca 69,6%. U Srbiji je u oktobru 2012. stopa zaposlenosti za muškarce iznosila 44%, a za žene 29,8%, podaci su iz Anketi o radnoj snazi Republičkog zavoda za statistiku.

    Razlika u zaposlenosti muškaraca i žena je vidljiva u svim članicama EU. Najveće razlike su zabeležene na Malti, Italiji, Grčkoj i Češkoj, a najmanje u Litvaniji, Finskoj, Letoniji i Švedskoj. Na Malti stopa zaposlenosti za žene je u 2012. bila 44,2% a za muškarce 73,3%, dok je u Litvaniji bila 61,8% za žene i 62,2% za muškarce.

    Žene češće rade sa skraćenim radnim vremenom od muškaraca - njihov udeo je u 2012. u 28. članica iznosio 31,9% a muškaraca 8,4%. U Holandiji ta razlika posebno izražena pošto 76,9% žena radi sa skraćenim radnim vremenom a muškaraca 24,9%, dok je najmanja razlika u Bugarskoj (2,5% i 2%).

    Žene u EU i dalje manje zarađuju od muškaraca i u 2012. su u proseku zarađivale 16,4% manje od muškaraca.

    Najveće razlike u platama muškaraca i žena zabeležene su u Estoniji, gde žene zarađuju 30% manje od muškaraca, zatim u Austriji gde ta razlika iznosi 23,4%, Nemačkoj (22,4%) i Češkoj (22%), a najmanje razlike su u Sloveniji (2,5%) i Malti (6,1%).

    Rast stope fertiliteta

    U EU je zabeležen rast stope fertiliteta sa 1,46 u 2001. na 1,61 u 2010. a zatim blagi pad na 1,58 u 2012. U periodu od 2001. do 2010. zabeležen je rast u 22 članice, a najveći u Sloveniji sa 1,21 u 2001. na 1,58 u 2012, zatim Švedskoj sa 1,57 na 1,91 i Letoniji sa 1,29 na 1,60.

    Stopa fertiliteta koja pokazuje broj rođene dece po ženi u reproduktivnom periodu najviša je u 2012. bila u Irskoj i Francuskoj po 2,01, Velikoj Britaniji (1,92) i Švedskoj (1,91), a najniža u Portugaliji (1,28), Poljskoj (1,30) i Španiji (1,32).

    Ukazuje se da je od 10 članica EU u kojima je stopa fertiliteta bila jednaka evropskom proseku ili viša, u osam članica - Danskoj, Francuskoj, Litvaniji, Holandiji, Sloveniji, Finskoj, Švedskoj i Britaniji, stopa zaposlenosti žena bila iznad proseka u EU dok je u dve članice, Belgiji i Irskoj, stopa zaposlenosti bila blizu proseka.

    Prema podacima Eurostata, u EU je 2012. udeo žena koje su rano prekinule obrazovanje manji je od udela mušakraca, 10,9% prema 14,4%. Iako se prilike u članice bitno razlikuju kada je reč o ranom napuštanju školovanja prema polu, ovaj obrazac je svuda isti osim u Bugarskoj gde 13% žena napušta školovanje a muškaraca 12,1%.

    Najveće razlike u stopi žena i muškaraca koji rano napuštaju školovanje zabeležene su u Portugaliji (14,3% žena i 27,1% muškaraca) i Malti (17,6% žene i 27,5% muškaraca), a najmanje razlike u Austriji (7,3% i 7,9%), Bugarskoj, Hrvatskoj (3,6% i 4,6%) i Češkoj (4,9% žena i 6,1% muškaraca).

    Žene obrazovanije

    U EU je više mladih žena među diplomiranim studentima nego muškaraca. U 2012. u Uniji je 39,9% žena u dobi od 30 do 34 godina završilo visoko obrazovanje, u poređenju sa 31,5% muškaraca.

    Najveće razlike postoje u Estoniji gde je 50,4% žena i 28,1% muškaraca među diplomiranim studentima, zatim Letoniji (48,1% žena i 26,2% muškaraca), Sloveniji (49,6% i 29,5%) i Danskoj (52,6% i 33,7%). Najmanje razlike su zabeležene u Austriji (26,6% žena i 26% muškaraca), Luksemburgu (48,9% i 50,4%), Nemačkoj (32,9% i 31%) i Rumuniji (23,2% i 20,5%).

    Podaci ukazuju da postoje velike razlike pri izboru studija kada je reč o polu. Gotovo 80% osoba koje su diplomirale na studijama u vezi sa obrazovanjem u EU su bile žene, dok ih je u oblasti inženjerstva 27%.

    U 28 članica EU žene su u 2011. činile 79,1% diplomaca u oblasti obrazovanja i obuke a 76% u oblasti zdravstva i socijalnih usluga. S druge strane, samo 26,6% diplomiranih inženjera bile su žena, a u oblasti nauke i matematike njihov udeo je bio nešto veći, 40,8%.

    Članice se razlikuju po oblastima koje žene biraju za studije. Tako se udeo žena među diplomiranim studentima u oblasti obrazovanja i obuke kreće od 74,4% u Danskoj do 95,1% u Rumuniji, udeo u zdravstvu i socijalnim uslugama od 59,7% na Kipru do 93,7% u Letoniji.

    U oblasti nauke i matematike njihov udeo se kreće od 25,2% u Holandiji do 60,7% u Rumuniji, dok se udeo žena među diplomiranima ineženjerima kreće od 16,9% u Irskoj do 50,4% na Kipru.

    Izvor: EurActiv.rs

    Foto: Shutterstock.com