Translate

05. 01. 2015.

Spoljna politika kao lokalna okupacija


Vesna Pešić  03/01/2015 | 

             Spoljna politika kao lokalna okupacija

Fotografije čitalaca, Jelena Jović
Fotografije čitalaca, Jelena Jović

Od pada Miloševića, tokom poslednjih petnaest godina, nedoumice da li će Srbija stići do članstva u EU stalno su prisutne. Zato nije na odmet zapitati se na samom početku 2015. godine gde smo na tom putu. Pre godinu dana, 21. januara 2014, Srbija je dobila datum za pregovore o članstvu, ali do sada nijedno poglavlje nije otvoreno. Letonski ministar spoljnih poslova je krajem decembra rekao da se u ovoj godini očekuje nastavak procesa normalizacije odnosa sa Kosovom i primena svih postignutih dogovora. Rekao je i da Srbija treba da nastavi strukturne reforme i da postepeno usklađuje svoju spoljnu politiku sa evropskom.

Po svemu sudeći, Brisel će tražiti da se prvo otvori poglavlje 35 koje se odnosi na normalizaciju odnosa sa Kosovom, a zatim poglavlje 32 o kontroli javnih finansija. Tek kada se uspešno reši Kosovo i bude garantovalo vraćanje dugova, u drugoj polovini ove godine mogla bi biti otvorena poglavlja 23 i 24 koja se odnose na pravosuđe i osnovna prava. A to su poglavlja koja donose dobrobit građanima.

Agenda EU da se prvo završi normalizacija odnosa sa Kosovom, pa tek onda otvore druga poglavlja, upućuje na to da će glavni akcenat na putu ka EU biti stavljen na njene spoljašnje odnose, dok će poglavlja koja nazivamo razvojnim biti na čekanju. Takva agenda je već od ranije poznata i već je na delu. Priznanje Kosova kao susedne države s kojom su svi potencijalni sukobi rešeni, predstavlja preduslov bez čijeg ispunjenja neće biti otvarana „razvojna poglavlja“ (pravosuđe, prava i slobode itd). Za to vreme će usvajanje suštinskih vrednosti evropskog puta (tj. sve ono što bi uredilo naše društvo i državu u skladu sa njima) – biti odloženo.

Tvrda formula „prvo Kosovo pa sve ostalo“, u praksi znači da je „sve ostalo“ sekundarno i na čekanju, što se vidi po nezainteresovanosti EU za unutrašnje stanje u Srbiji. A stanje je takvo da se institucije i demokratske slobode urušavaju velikom brzinom. Da bi bilo jasno o čemu govorim, podsetiću koliko su specijalizovane EU službe temeljno pretresale Tadićevu reformu sudstva. Takva bliska kontrola stanja institucija u Srbiji je nestala. Više i ne znamo dokle se stiglo s tom reformom. Ali pouzdano znamo da se zbog protesta advokata koji traje više od tri meseca, blokirajući sudove u Srbiji, „doktor“ iz EU nije prijavio da posreduje u rešavanju tog problema. Utisak je da to što sud u Srbiji ne radi ne interesuje službe Evropske unije. Poručuju nam da se neće mešati i da takve probleme rešavamo sami. Tu skoro, u intervjuu Blicu, nemački ambasador nam je poručio da ne čekamo samo spoljne investitore, nego da se ekonomski razvijamo iz sebe samih – domaćim investicijama.

Tako bi trebalo da bude. Ali, u zemlju bez ikakve pravne sigurnosti slabo će neko da ulaže – bilo domaći bilo strani investitori. Oko uređivanja pravne države i institucija, očekivali smo pomoć Evropske unije. Umesto toga EU agenda sada kaže da se o tome uopšte neće razgovarati dok se do kraja ne ispuni kosovska agenda. Šta brine u ovom pristupu? Dok se kosovski proces dovede do kraja (što po pravilu teče sporo, a možda se neće ni dogoditi), Srbija će s ovom vlašću biti temeljno urušena, a to znači da će od EU biti udaljenija svetlosnim godinama. Srbija će se preko Kosova približavati EU, dok se po unutrašnjem propadanju od nje ubrzano udaljava.

Otuda i pitanje: Zar dobrosusedski odnosi Srbije i Kosova ne mogu napredovati istovremeno sa forsiranjem razvojnih komponenti (nezavisno sudstvo i pravna država, demokratija i sloboda medija), bez kojih nema privrednog napretka. Zašto prvo samo Kosovo, pa sve ostalo, kada može i jedno i drugo, kao jednako važno za Srbiju, region i EU. Razumljivo je da se priznanje Kosova (neformalno kao „normalizacija odnosa“ a, kasnije, i formalno) traži od Srbije za ulazak u EU. To je rečeno sasvim jasno. I građani i politički faktori u Srbiji to veoma dobro znaju. Ono što nije jasno je zašto sve drugo mora da čeka Kosovo? I da li bi odvojeni procesi mogli da se odvijaju simultano? To bi za nas bila povoljnija varijanta.

Potpisivanjem Briselskog sporazuma u aprilu 2013. i njegovom početnom realizacijom, Srbija je bila nagrađena dobijanjem datuma za pregovore. Ali, stiče se utisak da je od tada napravljen loš kompromis: kooperativnost oko Kosova omogućava nesmetano srljanje u autokratsku vladavinu i permanentno ugrađivanje nacionalizma i kozervativnog rusofilstva preko svakodnevne medijske kampanje. Kako inače razumeti tolike pohvale Srbiji i njenim „bolnim reformama“ kojih zapravo nema, sem ako se smanjivanje plata i penzija ne tretira kao reforme?

Vladajuća  SNS preporučila se EU i SAD da će posao oko Kosova ona obaviti, mada njeni lideri rečju to ne potvrđuju. Nikolić i Vučić imaju veliki nacionalistički kredit kod građana Srbije, pa se, izgleda, poverovalo da će oni, bez opozicije i potresa, obaviti kosovski posao. Vučićeva vlast je to očekivanje (uz tobožnju borbu protiv korupcije) prevela u svoju šansu da nesmetano uspostavi autokratsku okupaciju Srbije. U tome je i uspela. Svi oni spoljašnji „obožavaoci“, a takvih je prilično, treba da potvrde da je on pravi i jedini spasilac Srbije. To se otvoreno i kaže kad se vlast arogantno pita kako se opozicija, ti razbojnici, usuđuje da kritikuje vlast koju ceo svet podržava. I kad na lokalnim izborima batinaju kandidate opozicije, nema istrage, nema hvatanja i kažnjavanja batinaša, nego samo pitanje „kako se usuđuju da nešto zameraju stranci koju podržava 62 posto građana na lokalnim izborima“.

Samo se u ovakvom kontekstu može razumeti spoljna politika Srbije. Ona danas glumi Titovu nesvrstanu politiku, a u stvari služi kao naplatna rampa korumpiranoj vlasti. Vučić je zadužen za celokupnu spoljnu politiku (naročito za odnose sa SAD i zemljama EU), jer preko spoljnopolitičke hiperaktivnosti on se potvrđuje kao vođa koji je dobro viđen u svetu. Dačić je zadužen za interese Rusije. Inače se ne bi moglo objasniti zašto je uopšte bilo potrebno da SPS uđe u ovu vladu. Javna je tajna da je mesto ministra spoljnih poslova dobio po nalogu Moskve, baš kao i ministarstvo energetike koje je od najvećeg značaja za instaliranje ruskog uticaja.

Kina i UAE su tu da se sklapaju netransparentni poslovi na štetu privrede Srbije, ali na novčanu korist političke vrhuške. Kakve su to posete šeika Muhameda-bin-Zajeda-al-Nahjana privatnim kućama predsednika države i predsednika vlade? Šta se tamo dogovara, daleko od očiju javnosti? Već smo videli kako smo prošli sa tajnim ugovorom za Er Srbiju. Do pomeranja novčanih interesa političke vrhuške prema spolja, došlo je zato što vlast više ne može da računa na novac domaćih tajkuna, čiji su poslovi uglavnom propali. Vladajuća vrhuška nema više odakle da namakne novac za sebe, sem da se ugrađuje u poslove sa strancima. Čuli smo od predsednika Nikolića da se i Fond „Dragica Nikolić“, isključivo puni iz inostranstva. Ali se imena donatora ne smeju otkriti. Pitamo se zašto bi ih to dovelo u nezgodnu situaciju, ako i sami donatori nisu neki korumpirani muvatori.

Za održavanje na vlasti politička kasta koristi izrabljivanje sopstvenih građana, tako što plaća na desetine hiljada partijskih drugara koji se zapošljavaju u javnom sektoru (državnoj i lokalnoj administraciji i javnim preduzećima i ustanovama). Privatni sektor je takođe na udaru. Vlada iz budžeta dodeljuje novac opštinama u kojima vlada SNS, da bi se kupovali glasovi građana i tako održavao destruktivni sistem partijski korimpirane države. Ali, ni to nije dovoljno, jer se treba sakrivati od očiju javnosti. Zato je sloboda izražavanja i medijska nezavisnost pod najvećim pritiskom. Tome treba dodati širenje straha od otpuštanja i nemaštine, političke nestabilnosti kroz neprekidne rekonstrukcije vlade, ali i politički sadizam i aroganciju od koje je vlast Aleksandra Vučića obolela.

Kako se glavni lideri svađaju oko novčane dobiti i kontrole javnih resursa, svaki čas se u javnosti postavlja pitanje da li su Vučić i Dačić u svađi i naročito, da li su se Nikolić i Vučić razišli. Pripisuju im se različite političke pozicije, posebno oko Kosova. Tako je ovih dana predsednik Nikolić izašao s pričom kako on priprema novi plan za rešavanje Kosova. Predsednik se isprsio do kraja, rekavši da ne damo Kosovo (iako ga odavno nemamo sem u ustavnoj preambuli), jer ovdašnji građani više vole da budu siromašni nego da njihovi političari neformalno ili formalno priznaju Kosovo.

Kako ja to razumem? Nikolić uskače u igru oko Kosova kada hoće da pripreti Vučiću zato što njegovi tabliodi neprekidno špijuniraju i napadaju njegovu ženu i njen dobrotvorni fond. On zna da će razlike oko Kosova Vučića dovesti u nezgodnu situaciju pred nastavak dijaloga sa Prištinom, koji su već zakazani za februar mesec. Ako će Vučić biti taj koji će „neformalno“ priznati Kosovo (formalno priznanje je već relativizovano i proglašeno manje važnim), Nikolić će ga proglasiti izdajnikom; ako pak ne prihvati „normalizaciju“ sa Kosovom, više neće biti aplauza za njegove „reforme“. Neće više važiti trgovina: za kooperativnost oko Kosova, pravićemo se da ne vidimo Vučićevu šarlatansku vlast. A ako se sruši Vučić, srušiće se i Nikolić. Zato se oni uvek na kraju dogovore da im je bolje da se drže zajedno.

Ako se Kosovo konačno svari, a Srbija do kraja uruši, ostaje pitanje – šta posle? Onda će možda krenuti ona poglavlja koja rade za građane. Najbolje bi bilo da oba procesa teku simultano i za to se ja zalažem. A možda se desi da se i normalizacija zakoči i Srbija uruši. Ovde se najgori scenario ne može isključiti. U tom slučaju, od onih korisnih poglavlja sigurno ne bi bilo ništa. Ako ne može da se bira najbolja varijanta za nas, a trebalo bi da može, onda je ipak bolje držati se EU agende, makar koliko ona bila mučna za demokratsku javnost i škodljiva za brži ekonomski i demokratski razvoj Srbije.


03.01.2014.

Paper “Implementing National Roma Integration Strategies: Challenges and solutions for local authorities”



Paper “Implementing National Roma Integration Strategies: Challenges and solutions for local authorities”
________________________________________________________________
We are delighted to share with you ERIO's new publication “Implementing National Roma Integration Strategies: Challenges and solutions for local authorities”.

This paper outlines the key findings of conferences organised by ERIO with local authorities, of roundtables and networking meetings done in 2014. It comprises the key challenges and some potential solutions for local and regional authorities when implementing the National Roma Integration Strategies. The paper also provides recommendations to the European Commission, member states, local authorities and Roma civil society. Finally, good practices of local authorities are also included.



Download the paper here.
________________________________________________________________
Best regards,
 

ERIO team  



Myanmar: UN expert to assess human rights situation in Rakhine and Northern Shan States



Myanmar: UN expert to assess human rights situation in Rakhine and Northern Shan States

GENEVA (5 January 2015) – The United Nations Special Rapporteur on Myanmar, Yanghee Lee, will undertake her second official visit to the country from 7-16 January 2015. Ms. Lee will gather first-hand information on the current human rights situation in the Rakhine and Northern Shan States, among other issues.

“I will review the situation in the camps for internally displaced persons and in isolated locations in the Rakhine State, to assess if there has been improvement in the critical conditions I came across on my first visit to Myanmar in July 2014,” she said.

The human rights expert will meet the Chief Minister of the Rakhine State to discuss current developments toward peace, stability and the rule of law, including the Rakhine Action Plan. She will meet as well with community leaders in the context of intercommunal tensions and efforts towards reconciliation.

“In the Northern Shan State, I will look at the human rights situation of religious and ethnic minorities,” Ms. Lee noted. “I will also speak with various parties about the situation of sexual and gender based violence in the context of the ongoing conflict in this region”.

The independent expert appointed by the UN Human Rights Council to monitor, report and advise on the situation of human rights in Myanmar will also assess progress on the authorities’ commitments towards democratic reform. She will also review issues related to freedom of association and the media, as well as land disputes and protests against development projects.
 
“I will pay special attention to the significant human rights concerns raised by the package of four bills on protection of race and religion, which contain provisions that do not meet international human rights standards,” Ms. Lee stressed. “I am deeply concerned that if passed, these four bills will legitimize discrimination, in particular against religious and ethnic minorities, and against women”.

With Myanmar now in an electoral year, the Special Rapporteur will also discuss progress in the democratic process with authorities and civil society to encourage these forthcoming national elections to be transparent, inclusive, participatory, free and fair.

During her ten-day visit, the expert will meet with Government officials, members of Parliament and the judiciary, the National Human Rights commission and civil society in Naypyitaw and Yangon. She also intends to visit political prisoners that remain in detention.

The Special Rapporteur, who visits the country at the invitation of the Government, expressed her appreciation of the open engagement and cooperation that has been offered in the preparation of this mission. Ms. Lee will submit a report to the Human Rights Council in April 2015

A press conference will be held at the end of the Special Rapporteur’s visit on Friday 16 January from 5-6pm at the Sedona Hotel, Yankin Ballroom in Yangon.

ENDS

Ms. Yanghee Lee (Republic of Korea) was appointed by the UN Human Rights Council in 2014. She is independent from any government or organization and serves in her individual capacity. Ms. Lee served as member and chairperson of the UN Committee on the Rights of the Child (2003-2011). She is currently a professor at Sungkyunwan University, Seoul, and serves on the Advisory Committee of the National Human Rights Commission of Korea. Ms. Lee is the founding President of International Child Rights Center, and serves as Vice-chair of the National Unification Advisory Council. Learn more, go to:http://www.ohchr.org/EN/HRBodies/SP/CountriesMandates/MM/Pages/SRMyanmar.aspx

The Special Rapporteurs are part of what is known as the Special Procedures of the Human Rights Council. Special Procedures, the largest body of independent experts in the UN Human Rights system, is the general name of the Council’s independent fact-finding and monitoring mechanisms that address either specific country situations or thematic issues in all parts of the world. Special Procedures’ experts work on a voluntary basis; they are not UN staff and do not receive a salary for their work. They are independent from any government or organization and serve in their individual capacity.

UN Human Rights, country page – Myanmar: http://www.ohchr.org/EN/countries/AsiaRegion/Pages/MMIndex.aspx

For more information and media requests, please contact:
In Geneva (before and after the mission): Sabina Lauber (+41 22 928 9473 / slauber@ohchr.org)
In Yangon (during the mission, 7 to 16 January): U Aye Win, National Information Officer (+95 94 210 60343 / wina@un.org)

For media inquiries related to other UN independent experts:
Xabier Celaya, UN Human Rights – Media Unit (+ 41 22 917 9383 / xcelaya@ohchr.org)  

UN Human Rights, follow us on social media:
Facebook: https://www.facebook.com/unitednationshumanrights 
Twitter: http://twitter.com/UNrightswire
Google+Google+ gplus.to/unitednationshumanrights    
YouTube: http://www.youtube.com/UNOHCHR 
Storify:        http://storify.com/UNrightswire 


Roma wanted: Apply for unique cultural management training – Khamoro Shares its Experience



Roma wanted: Apply for unique cultural management training – Khamoro Shares its Experience

Prague, 2.1.2015 20:37, (ROMEA)

The World Roma Festival Khamoro. (PHOTO:  Romea.cz)
The World Roma Festival Khamoro. (PHOTO:  Romea.cz)
Share on twitterShare on facebookShare on emailShare on printMore Sharing Services

The NGO Slovo 21, based in the Czech Republic, has issued the following press release:

Are you part of the next generation of Roma artistic organizers? Do you want to broaden your skill set and be inspired by experienced leaders in the field?

Do you want to join a unique training course for Roma youth organizers? The NGO Slovo 21 is looking for participants for an international training session, “Khamoro shares its experience”, which will take place as part of the 17th annual World Roma Festival Khamoro.

The training will be held from May 23rd – May 31st 2015 in Prague, Czech Republic. Why apply?

The main aim of this training is to encourage creativity and develop the organizational skills of young Roma to produce cultural projects. 
There are many talented and educated Roma artists, but few who have studied (cultural) management or who have had the opportunity to be part of a production team producing a professional program.

Based on our previous experience, we at Slovo 21 have realized that the most effective way to encourage creativity is to involve young people who already have some experience directly in the production of a large festival like Khamoro. In addition to instruction on managing practicalities, the workshops we offer as part of this training will include a theoretical section on how to define a program and how to undertake dramaturgy, artist selection, technical support, team composition, PR and media coverage, and fundraising.

Who can apply?

- Young Roma people who are involved in art and cultural activities.

- You must be between 20 and 30 years old.

- You must be proficient in English.

- People from EU and Non-EU countries (but not from outside Europe) are eligible for the training.

Terms of participation:

- Send your CV and a motivational letter explaining why you would like to participate in the training "Khamoro shares its experience" to the email address slovo21@centrum.cz and put KHAMORO SHARES EXPERIENCE in the subject line.

- The organizers will cover 100 % of your travel costs, accommodation, food, and materials for the training.

- We will select 10 participants from elsewhere in Europe and five participants from the Czech Republic.

- The participation fee is 500 CZK or 20 €.

- All participants will get a festival pass for Khamoro 2015.

- The deadline to apply is 11 February 2015 at 00:00 CET, participants will be selected by the end of February.

This project is supported by Iceland, Lichtenstein and Norway through the EEA Grants.

press release of the Slovo 21 NGO


Posted by: "Roma Virtual Network" <romale0804@yahoo.com>

GITANS : REMONTER À LA SOURCE



GITANS : REMONTER À LA SOURCE

L'histoire des Gitans est celle d'un long rejet, d'une marginalisation, associant ce peuple à un peuple de parias. On a trop longtemps oublié que leur histoire ne commence pas à la date de leur arrivée en France, au début du XVe siècle... Après leur départ de l'Inde (autour de l'an mil), et malgré leur dispersion dans tous les continents, les Gitans constituent bien un peuple. Ils en possèdent les traits distinctifs physiques, linguistiques et culturels. L'Inde du nord est aujourd'hui clairement la zone géographique de leur origine. On ne connaît pas les raisons qui ont déterminé leur départ de l'Inde, mais d'après des textes mi-historiques, mi-légendaires, quelques milliers de Tsiganes auraient été envoyés par un roi de l'Inde à son cousin le roi de Perse pour exercer auprès de lui leur talent de musiciens.

La société gitane, comme toutes les sociétés traditionnelles, a conservé une culture différente du modèle dominant. Tous les Gitans ne sont plus nomades, être voyageur est néanmoins l’un des traits qui les distinguent des non-Gitans.

Face à ce phénomène global qui, à terme, annonce peut-être la disparition de toutes les cultures particulières et qui s'étend inexorablement sur notre planète, la société gitane présente une cohésion sociale et une faculté de résistance qui lui ont permis de conserver son identité culturelle et de résister à l'assimilation contemporaine.

Tout un chacun en convient, nous vivons des métamorphoses radicales dont nous ne savons pas encore vraiment les dangers. Le monde qui vient est un monde d’incertitude, et toutes les cultures seront probablement utiles pour continuer. Mais pour cela, il faut qu’elles n’aient pas disparu ! Remarquons que la mondialisation, la mobilité, etc., vers lesquelles notre société moderne nous emmène est l’élément naturel des Gitans.

Parce que toute culture a besoin d’un retour aux sources pour retrouver ses fondamentaux, des Gitans du Languedoc-Roussillon feront un voyage en Inde au mois de mars 2015. Pour financer ce déplacement, nous organiserons des concerts en janvier et février, et nous solliciterons particuliers et collectivités locales.

Un autofinancement est prévu. C’est ainsi que nous cherchons des salles pour organiser des concerts (janvier-février 2015 Gard- Hérault) de financement. Prestations musicales où se produiront  des groupes musicaux divers et variés : musique Indienne avec notamment Anne Taupin (Esraj), chanson française avec Daniel Vachée, chant et musique occitane avec le Duo Caleu, musique gitane avec notamment Lastimelie (groupe de gitans Catalans, tous frères ou cousins des GIPSY Kings) mais aussi Brandon, et Franck Marcou de Los Ninos de la Noche – le tout accompagné par Vincent Tronc-Cheirezy leader des groupes Gadjo et Chaman. Mobilisation bénévole de musiciens d’horizons divers qui démontre que les Gitans sont accompagnés dans cette démarche.

Dès à présent, vous pouvez manifester votre soutien en vous adressant à :

Baptiste Payou : Asso. Communauté Gitane et Tzigane du Languedoc Roussillon
Res Hlm 2 r Pouzarenque - 30100 Alès - 06 76 78 81 29 - assoc-gitans-ales@orange.fr

Van-Hamme Michel : C.R.A.F.T. (Comités Régionaux Action Fraternité Tsigane).
11 r Union - 30130 Pont-Saint-Esprit - 04 66 90 72 59 - michelvanhamme@hotmail.fr

Garrel Dominique : Association « Un lien et des Ponts pour le Monde »
18, chemin de la Pompe, Auzon 30500 Allègre-les-Fumades - 04 66 54 00 82 – 09 71 29 62 61




30. 12. 2014.

Evropske bolničke apoteke žale se na nestašicu lekova



Evropske bolničke apoteke žale se na nestašicu lekova

Objavljeno : 30.12.2014.

Novi izveštaj Evropskog udruženja bolničkih farmaceuta (EAHP) ukazao je na nestašicu lekova u evropskom zdravstvenom sistemu. 
Istraživanje je pokazalo da se 86% bolničkih apotekara suočava sa teškoćama u nabavci lekova a 66% kaže da taj problem imaju svakodnevno ili barem jednom nedeljno. U Srbiji petina bolničkih farmaceuta navodi da se sa problemom nestašice lekova sreće svaki dan a polovina ispitanih taj problem ima makar jednom nedeljno.
Širom Evrope najčešće nedostaju lekovi za borbu protiv infekcija, za lečenje raka i anestetici a problem se u većini slučajeva rešava za nekoliko nedelja.

Udruženje je ispitalo više od 600 bolničkih farmaceuta iz 36 evropskih zemalja i rezultati istraživanja za 2014. godinu daju prilično sumornu sliku, s obzirom na to kako nestašica lekova utiče na lečenje pacijenata širom kontinenta.

Tri četvrtine ispitanih bolničkih farmaceuta slažu se sa navodom da nestašica lekova u bolnici u kojoj rade ima negativan uticaj na brigu o pacijentu. Posledice nestašice lekova po pacijente uključuju kašnjenje ili prekid hemoterapije, povećan rizik od klostridije, pogoršanje stanja pacijenta.

Bolnički farmaceuti ukazuju i na veliko gubljenje vremena na snabdevanje iz alternativnih izvora, konfuziju i stres u radu, često višu cenu zamena od prepisanih lekova i trošenje resursa na bavljenje nestašicom lekova umesto na poboljšanje usluge.

Predsednik Udruženja Roberto Frontini rekao je na predstavljanju izveštaja u Briselu da ga, kada je reč o nestašici lekova u Evropi, "uvek zaprepaste dve stvari - obim (problema) i poznati uticaji na pacijentovu bezbednost i dobrobit".

"Predugo se taj problem gura pod tepih. Vreme je da se odgovorni za zaštitu evropskih građana od zdravstvenih rizika pozabave problemom", istakao je Frontini.

Fransoa Uje (François Houÿez) iz Evropske organizacije za retke bolesti zatražio je da se izračuna koliko društvo košta nestašica lekova i založio se za bolju koordinaciju kako bi se pravovremeno reagovalo na manjak lekova.

"Smatramo da je potrebna bolja koordinacija. Treba da postoji sistem koji prati i raspoloživu količinu lekova i distributivni lanac kako bi se zadovoljile potrebe pacijenata", rekao je Uje.

Frontini se slaže da Evropskoj uniji treba unapređeni sistem za praćenje podataka o raspoloživosti lekova.

"To bi mogla da reši Evropska agencija za lekove (EMA) pravljenjem baze podataka lekova koji nedostaju širom Evrope ... Potrebni su nam kriterijumi za fer distribuciju u slučaju nestašice zasnovanu na potrebama pacijenata a ne na komercijalnim interesima. Konačno, potrebno je da Evropska komisija vodi i istraživanje problema i njegovo rešenje", zaključio je Frontini.

Istraživanje je pokazalo da 55% bolničkih apotekara nedeljno troši pet sati na rešavanje problema nestašice lekova, 51% kaže da najčešće nedostaju orginalni, patentirani lekovi a 37% ukazuje na manjak generičkih lekova.

Svaki peti (21%) anketirani naveo je da se sa nestašicom lekova suočava svakodnevno, 45% taj problem ima barem jednom nedeljno, 21% makar jednom mesečno a 12% povremeno.

Poređenja radi, u prethodnom istraživanju iz 2013. godine 63% ispitanika navelo je da se sa problemom nestašice lekova sreće barem jednom nedeljno, ponekad i svakodnevno, 27% je taj problem imalo barem jednom mesečno a manje od 10% samo nekoliko puta godišnje.

Ove godine najveći procenat ispitanika koji su naveli da se svakodnevno sreću sa nestašicom lekova zabeležen je na Malti (73%) a sledi Danska (48%).

Na problem problem nestašice lekova barem jednom nedeljno najjčešće ukazuju farmaceuti u Norveškoj (82% anketiranih), Austriji (76%) i Slovačkoj (60%).

Povremene nestašice se pak najviše beleže u Bosni i Hercegovini, na šta je ukazalo 55% učesnika u istraživanju, i Hrvatskoj (30%).

Gotovo 20% ispitanih bolničkih farmaceuta iz Srbije navelo je da svakodnevno ima problema zbog nestašice lekova, oko 50% taj problem ima barem jednom nedeljno a ostali povremeno.

Za nestašicu lekova 44% ispitanika okrivljuje veleprodaju, 13,5% generičke kompanije a 38% kompanije proizvođače patentiranog leka.

Sa veleprodajom najviše teškoća imaju farmaceuti u Estoniji i Norveškoj, gde je 100% navodi kao uzrok nestašice lekova, zatim u Srbiji (79%) i Poljskoj (78%). Sektor prodaje na veliko najčešći je uzrok nestašice lekova i u Češkoj, Holandiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj.

Kada je reč o rešenju problema, 63% evropskih farmaceuta iz istraživanja navelo je da nestašice uglavnom traju nekoliko nedelja, 7% nekoliko dana a gotovo 30% više meseci.

U Srbiji se problem nestašice, sudeći prema istraživanju, najčešće rešava za nekoliko nedelja.

Svaki drugi novinar izložen cenzu



Svaki drugi novinar izložen cenzur
Objavljeno : 30.12.2014.

Novinari u Srbiji zadovoljni su svojim poslom, ali ne i platama, dok je cenzuri i autocenzuri izložena gotovo polovina u toj profesiji, rezultat je istraživanja Udruženja novinara Srbije (UNS) objavljenog 30. decembra. Istraživanje je pokazalo da su poslom najzadovoljniji glavni i odgovorni urednici, kao i da su plate u javnim i državnim medijima više nego u privatnim.

Istraživanje je pokazalo da najviše novinara zarađuje između 31.000 i 45.000 (33,87%), kao i između 16.000 i 30.000 dinara (26,02%). Manje od 15.000 dinara zarađuje 14,26% ispitanika, 18% između 46.000 i 60.000, a više od 61.000 zarađuje samo 7,84% anketiranih.

Istraživanje UNS-a čiji je cilj bio da utvrdi ekonomski i profesionalni položaj novinara u Srbiji, rađeno je u dve faze od marta do septembra. Ukupno je ispitano 585 novinara, od čega je 52,5% muškaraca i 47,5% žena.

Zaradom je nezadovoljno 29,06% anketiranih, odgovor "ni zadovoljan ni nezadovoljan" navodi 27,35% ispitanika, dok je veoma nezadovoljnih 21,2%. Najzadovoljniji poslom su glavni i odgovorni urednici, a potom snimatelji, dok su fotoreporteri najnezadovoljniji poslom koji obavljaju, navodi se u istraživanju.
Najviše plate imaju novinari koji rade u javnom servisu, a zatim i oni koji rade u državnim medijima, dok najnižu platu imaju u privatnim medijima.

Platu redovno prima 75,38% anketiranih, u 12,82% slučajeva ona kasni mesec dana, a u 9,06 odstio slučajeva kasni nekoliko meseci. Više od godinu dana plata kasni kod 2,74% novinara.

Najveći broj anketranih (85,47%) platu prima preko računa, dok 6,50% anketiranih radi "na crno", bez uplaćenih poreza i doprinosa.
Kao najveće probleme profesije, novinari izdvajaju niske zarade (62,22%), kao i neprofesionalizam i neodgovarajuće obrazovanje novinara (54,36%).
Da je konstantno izloženo cenzuri izjavilo je 5,98% ispitanih novinara, 40,68% povremeno, 49,74% nikada, dok odgovor "drugo", što se najčešće odnosilo na autocenzuru, navodi 3,59%.

U istraživanju se navodi da 48,55% ispitanih veruje da njihove kolege povremeno pribegavaju autocenzuri, 28,89% smatra da oni to čine u velikoj meri, 15,56% nije primetilo, 6,15% smatra da to kolege nikada ne rade, a 0,85% navodi odgovor 'drugo'. 
Žene su znatno češće cenzurisane nego muškarci, povremeno je cenzuri izloženo 17% muškaraca u odnosu na 24% žena, navodi se u istraživanju.

Izvor: Beta

Ilustracija: Shutterstock