Translate

06. 12. 2013.

Odlomak iz knjige "Kutija secanja" str. 88 ~




Odlomak iz knjige "Kutija secanja" str. 88 ~

...Dokle ćete živeti u apatiji, ljudi moji, bolno mi je oko srca dok gledam
mnoštvo ispucalih peta, žutih noktiju i zadebljanih stopala, kako grebu
površinu bez milosti…

Ĉudno, još ne smrde, ali ima vremena. Bolno mi je dok gledam
izborana, napaćena lica, suvih, zednih usta i praznih stomaka, a da pri
tome znam da gaze po tlu jedne plodne zemlje…

Mravi se neĉujno izgradjuju i ne odustaju, dok ljudi nogama brišu
sopstvenu prošlost, a istovremeno se ĉude i sebe oplakuju što je od njih
i Bog digao ruke.

Zaboravljaju da je mnogo krvi proliveno u ime
otadzbine. Zaboravili su istoriju naših junaka, naših heroja…

Zaboravili
su i na naše ratne invalide, koji tako osakaćeni, telom i dušom ĉekaju
smrt, jer ih niko više ne primećuje. Bolno je to i zalosno. Tako u
okovima svoje “sudbine” nedostaje im smelosti i hrabrosti da se trgnu
iz dubokog sna i odluĉnim koracima, sa maĉem u ruci, bez ikakvog
štita, sem vere im duboke, osvoje svoju bitku koja će se ovekoveĉiti u
istoriji vremena. 


Da, da, oni će zauvek ostati u vremenu kao veliki
heroji i pobednici nad sopstvenom sudbinom i sudbinom dece svoje i
naroda svoga…

I smrada nema, niti će ga biti, stvoriće se raj na zemlji sa opojnim
mirisima i prelepim spektrom boja naših duša. Prepustila sam se svojoj
mašti, svom lutanju kroz vreme. 

Trubu sam ostavila kraj sebe i sada
neumesno ćutim i pravim se luda, a trebala sam sa tom trubom,
da jaĉinom njenog zvuka pokrenem ljude i probudim ih iz dubokog sna.

Jasno je svima koliko se zidina izmedju nas izgradilo, koliko je
gigantskih zidova na kojima stoje grafiti nepoznatih nam ljudi, a ja na
tim zidinama trazim mesto gde ipak reĉi nešto znaĉe.

Misli mi se prepliću i domeću, a zivot teĉe u bezvremenu…
Odlomak iz knjige "Kutija secanja" str. 88 ~ 


Snežana Vlajnić Kostić


Nema komentara:

Objavi komentar