Odlomak iz knjige "Kutija secanja" str. 88 ~
...Dokle ćete živeti u apatiji, ljudi moji, bolno mi je
oko srca dok gledam
mnoštvo ispucalih peta, žutih noktiju i zadebljanih
stopala, kako grebu
površinu bez milosti…
Ĉudno, još ne smrde, ali ima vremena. Bolno mi je dok
gledam
izborana, napaćena lica, suvih, zednih usta i praznih
stomaka, a da pri
tome znam da gaze po tlu jedne plodne zemlje…
Mravi se neĉujno izgradjuju i ne odustaju, dok ljudi
nogama brišu
sopstvenu prošlost, a istovremeno se ĉude i sebe
oplakuju što je od njih
i Bog digao ruke.
Zaboravljaju da je mnogo krvi proliveno u ime
otadzbine. Zaboravili su istoriju naših junaka, naših
heroja…
Zaboravili
su i na naše ratne invalide, koji tako osakaćeni, telom
i dušom ĉekaju
smrt, jer ih niko više ne primećuje. Bolno je to i
zalosno. Tako u
okovima svoje “sudbine” nedostaje im smelosti i
hrabrosti da se trgnu
iz dubokog sna i odluĉnim koracima, sa maĉem u ruci,
bez ikakvog
štita, sem vere im duboke, osvoje svoju bitku koja će
se ovekoveĉiti u
istoriji vremena.
Da, da, oni će zauvek ostati u vremenu
kao veliki
heroji i pobednici nad sopstvenom sudbinom i sudbinom
dece svoje i
naroda svoga…
I smrada nema, niti će ga biti, stvoriće se raj na
zemlji sa opojnim
mirisima i prelepim spektrom boja naših duša.
Prepustila sam se svojoj
mašti, svom lutanju kroz vreme.
Trubu sam ostavila kraj
sebe i sada
neumesno ćutim i pravim se luda, a trebala sam sa tom
trubom,
da jaĉinom njenog zvuka pokrenem ljude i probudim ih iz
dubokog sna.
Jasno je svima koliko se zidina izmedju nas izgradilo,
koliko je
gigantskih zidova na kojima stoje grafiti nepoznatih
nam ljudi, a ja na
tim zidinama trazim mesto gde ipak reĉi nešto znaĉe.
Misli mi se prepliću i domeću, a zivot teĉe u
bezvremenu…
Odlomak iz knjige "Kutija secanja" str. 88 ~
Snežana Vlajnić Kostić
Nema komentara:
Objavi komentar