Koliko demokracije

Koliko demokracije

Heni Erceg | 02/02/2014

Koliko je demokracije potrebno da bi neka država bila uistinu demokratska? Puno, malo? Tko izigrava proklamirane standarde? U državama poput Hrvatske o poželjnoj količini demokracije, ili fašizma, pogađaju se i presuđuju uglavnom političke elite koje pak emitiraju točno onoliko demokracije koliko im to dopušta autoritarnost unutar vlastitih stranaka, a to je zabrinjavajuće malo. Utoliko se rigidni unutarstranački život itekako reflektira na demokraciju u širem smislu, direktno je ugrožava, paralizira razvoj ukupnih demokratskih procesa u državi. Sklonost čvrstoj ruci najčešće pokazuju vladajući socijaldemokrati iz čije stranke lete svi koji se javno usude nešto kritički kazati o načinu vladanja državom ili partijom, no ništa manje krvava ispod kože nije ni liberalna koalicijska partnerica, Hrvatska narodna stranka, koja je ovih dana prilično zdrmala političku scenu, naprasnim izacivanjem iz svojih redova svoga osnivača, nekadašnjeg ministra i bivšeg predsjednika te stranke Radimira Čaćića.

Totalitarni partijski model naravno onemogućava „optuženom“ iznošenje obrane, a u slučaju Čaćića stvari su zazvučale još i gore, budući da se on u vrijeme političkog obračuna nalazio na odsluženju zatvorske kazne zbog teške automobilske nesreće koju je skrivio. Na teret mu se stavilo šurovanje s političkim neistomišljenicima, mada javnosti nisu podastrti nikakvi uvjerljivi dokazi o tome, pa je sve nekako ostalo na razini spekulacija, ali je rezultat postignut – uštrcana je nova doza straha i suzbijeno svako, kako bi stari komunisti rekli, idejno skretanje od zadanog partijskog kursa.

Poruka takvih nasilnih obračuna međutim uvijek mnogo manje miriše na principijelnost, a mnogo više na agresivnu borbu za unutarpartijsku prevlast i očuvanje kurentnih političkih položaja, emitira se važnost bezpogovorne poslušnosti, ali i bezobzirno vrijeđaju vlastiti birači. No ta invalidna demokracija unutar vladajućih stranaka ukazuje i na nešto mnogo gore, to jest da sličnost s opozicijskom, nacionalističkom partijom nikako nije samo slučajna. Jer upravo je po identičnom modelu svojevremeno bivša premijerka Jadranka Kosor iz stranke izbacila svoga prethodnika Ivu Sanadera, da bi samo godinu kasnije i sama doživjela istu sudbinu kada ju je naprasno odstranio sadašnji stranački šef i dokrajčio joj politički život.

Posve izokrenuti smisao demokracije neotuđivi je, nažalost, dio i druge poluge vlasti, one pravosudne, čiji će važan predstavnik ovih dana izjaviti kako nikada nijedna vlada u Hrvatskoj nije činila tako veliki pritisak na pravosuđe kao ova sadašnja, a povodom oštrih i svakako nedopustivih izjava premijera na presudu toga suca o izručenju agenta Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj. Ostrvio se dotični sudac, s pravom, na političke pritiske izvršne vlasti u povodu slučaja Perković, ali je problem njegove neuvjerljivosti golem, budući da je upravo taj gospodin dio one pravosudne nomenklature ustrojene devedesetih, kada je pravosuđe bilo apsolutno politički kontrolirano, a suci odbijali procesuirati ratne zločince u uniformama hrvatske vojske, pa većina ni do danas nije suđena, kada su se državni tužitelji birali u uredu diktatora Franje Tuđmana, i kada su suci, sve po nalogu tadašnje vlasti, svojim presudama o visokim sudskim odšetatama mahnito uništavali nezavisne medije, neke od njih, poput Feral Tribunea, čak i doslovno.

Dotični sudac zna dakle jako dobro kako je i sam bio dio pravosudne vlasti koja je presuđivala po političkom diktatu, baš kao što danas nemali broj sudaca presude donosi isključivo shodno svojim vezama s pripadnicima kriminalnog ili nogometnog podzemlja. Groteskno je stoga predstavljati se nezavisnim sucem, koji je najvjerojatnije čak i ovu, makar dobrodošlu, presudu o izručenju Njemačkoj jednog bivšeg jugoslavenskog špijuna donio isključivo zbog svojih rigidnih, nacionalističkih uvjerenja, a na valu populističkog antikomunizma opozicijske desnice. Jer da se hrvatsko pravosuđe doista i odmaklo od svoje duboko ukorijenjene nacionalističke matrice, onda bismo valjda konačno svjedočili i nekoj presudi za teške ratne zločine nad srpskim civilima i bili u prilici konačno govoriti o Hrvatskoj kao demokratskoj državi.

Ili, je li najniža razina demokracije pravo na elementarno civilizirani život, vodu, struju, informaciju…? Pa evo primjera koji se s razine vlasti svakako čini sitnim i beznačajnim, ali uistinu dobro zrcali stanje ovdašnjih demokratskih odnosa. Tiče se banalno suvremene, demokratske tekovine, to jest električne energije, koju država već deceniju i pol odbija dati brojnim starcima, srpskim povratnicima, u zabitim selima Dalmatinske zagore, odbija dakle „upaliti“ svjetlost toj starčadi koja je jednom, baš u ime takozvanog demokratskog prava većinskog etniciteta na „čistu“ državu, protjerana iz svojih domova, e da bi danas živjela u izoliranom mraku. Mraku kao tek bizarnom primjeru koji, međutim, dobro oslikava ukupni prezir kojim sve ovdašnje vlasti, bez razlike, prakticiraju bolje običaje demokracije na svojim građanima.

Mladina, 31.01.2014.

Peščanik.net, 02.02.2014.

http://pescanik.net/2014/02/koliko-demokracije/